|
|
| < | srpanj, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
| ROMANA | |
| R | Ravishing |
| O | Outrageous |
| M | Mischievous |
| A | Awesome |
| N | Nasty |
| A | Appealing |
| Get Your Own Name Acronym | |
Ali život je jedan i čovjek bi ga trebao proživjeti sa što manje suza i gorčine i sa što više smijeha i zadovoljstva. Ne zaboravite se smijati.... I nikad nemojte prestati zapostavljati one ljude do kojih vam je stalo, jer neće zauvijek biti tu.. Jer...
Jedini moj, gdje si čitav moj život kad se u krevetu grčim od bola i nemam snage ni ubijati komarce dok me živu izjedaju, dok mi piju već napola ustajalu krv.. Jedini moj, gdje si čitav moj život kad mi noćima mjesec obasjava vrele suze; teško je potiho suziti, a ne plakati. Jedini moj.. Jedini-samo to za mene sada i jesi, bezizlazno.. Bolno, kao u nekom od krugova Danteovog pakla, sam ovisna o tebi, kao tek novorođeno neželjeno mače bačeno u susjedstvo, prepušteno milosti i nemilosti preokrutnog života za tako malene okice i tek svježe otkucaje srca pretihe za žustrinu svega; nada se dobroj duši i svjetlosti da ga spasi, da mu podari pažnju i brine se za njega..... A moj, jesi li? Gdje si? Nema te..
Nekad nevino djevojče, vesela i naivna, dobra i putena, iskrena osmjeha, sad samo uglasli vulkan sa zabrinutim izrazom lica i borama na čelu jer neksko lakše je kad se čelo namršti... Već slijepa i gluha postala sam i sunčeve zrake osušile su živicu naraslu oko moje duše... I sad kao u pustinji, pušu hladni vjetrovi i sklupčano tijelo nema snage da se bori, već umire.. Jedini moj, gdje si?
Jedini moj, misliš li na mene vjekovima kao što ja mislim na tebe? Ili tvoja barka nema mjesta za mene kad ploviš morem isključivo svojih probema? Ili se tvojem moru više ne sviđa nekad tvoja sirena... A i ljuske njene prekrute postale da bih osjetile dodir ako samo žude za njim...; ne usude se ni nadati više da se ne opeku na santu leda i tako vrate u stvarnost gdje sirene mlade umiru u tmurnim dubinama mora i napuštenim spiljama..
Jedini moj, gdje si kad tek propupala ruža biva suočena sa vrelinom sunca i pokorava mu se jer nema tvoje ruke da ju zaštiti? A ti ne znaš da njeno postojanje preslabo je da bi se nosilo s gorčinom i da tu je samo da bi voljelo, voljelo tebe izna svega, a kao nekad i od prevelike zalihe vode, sad od suviška nepružene ljubavi trune iz korjena, umire i polako nestaje.....
Jedini moj, gdje si kad te najviše trebam? Kao žito zaleđeno u ledu zapela sam.. Jel' da si vrtim tvoj ''jebiga'' odgovor u glavi pa da brže istrunem do kraja ili da se nadam i razočaram pa da me patnja polako dokrajči?............
Romana
boomp3.com
Da mislim ili ne mislim, da živim ili ne živim, da se budim više s ovom boli ili ne budim... Življah s tom misli par tjedana dosad. I bol svakim danom protezala se mojim tijelom kao krv kroz sve žile; vene, arterije i kapilare... Sklopih oči i ne vidim nas, samo tamu, samo mrak. Ponovo poželim.. Ali opet ne znam da li želim ili ne želim. Neznanje gore od golotinje je, učini me manjom od mrvice, pomrači mi vid gore od najslijepije sljepoće. Postoji li izlaz?
Dok noćima okrećem se u hladnoj postelji i gledam u ništa, mršti mi se čelo, jer tamne sile odvlače me; postah ista kao i oni: bećutne i najgore pijavice iz najprljavijeg i najhladnijeg dijela Drave. Eh, na obalama Drave česti gosti bili smo; gledali mjesečinu, razgovarali i ispijali vodu jer od ljubavi ožednismo. Noćne životinje čuvale nas iz prikrajka, jer su se grijale na našoj toplini; isijavali smo ljubavlju i voljeli se kao nitko do sad!
U drugom biću tražim tebe i žudim za tobom, a nemogućnost bivanja s tobom ubija me.
Vidjeh te opet; tijelo mi se naježilo. Učini mi se kao da je On na našoj strani, jer minute su trajale vječnost. Izgubila sam se u tvojim očima.. I opet za tebe ne poznam granice koje se tebi nebitnima čine i ne shvaćaš ih-uvijek sam ih prelazila i opet sam slagala. Kao na sjevernom polu, zimica me prolazi, zatvorenih očiju proživljavam taj trenutak: tvoje ruke oko mog struka, tvoje usne na mojima, tvoji prsti kroz moju kosu, tvoj dah na mom vratu.. Kao da u tom trenu vrijeme stane, kao da su i kapi kiše sporije padale dok si me ljubio, dok sam te ljubila.. dok si mi govorio da me voliš, dok ponovo sretna bila sam......
Romana
Ljubiš mi vrat i ne osjećam tvoje usne.. Tvoje ruke dodiruju moje, praznina s tvoje strane. Prostranstvo tvojih plavih očiju guta moje tijelo. Okrutno i hladno moje biće postalo je nakon milijun razočarenja. Negdje još duboko pod stijenama ima života, to biće izgara za onim bićem koje uspije prodrijeti do moje duše i taknuti me meko i nježno. Kao da tražim zrake sunca po mraku ili tmurne oblake u sunčanom danu, prašinu u moru, život u svemiru.. Sjaj u tvojim očima nije mi nagrada jer ionako ne voliš me, jer ionako ne volim te, jer taj sjaj znači samo požudu.. I prodajem se za tvoj dodir makar mi se u cijeloj vječnosti jedne večeri samo jedan tren svidio, sve zbog cijene mojih osjećanja da pripadam nekome..
Romana
Kad bih barem zauvijek otišao, posebno ljudeći neku drugu djevojku. Kad bih te gledala kako ju s posebnom pažnjom promatraš i makivaš joj kosu s lica, kako ti se oči sjaje kad joj dodirneš meku kožu, kako upijaš njezin miris, kako se tvoje usne spajaju s njezinima.. Shvatila bih i zauvijek se maknula istovremeno kureći stari, poluhrđavi kotao mržnje. Mrzila bih te iz dna duše, pokupila svu prašinu odande i digla najveću buru neostvarenih želja i neuzvraćenih emocija na tebe.. Podigla bih goleme kule i zidine, okovala srce u lance, bacila ga u tamnicu gdje se šeću podzemne životnjice i gdje neprestano padaju hladne kapi. Mržnja bi me hranila da budem jača sve dok naposlijetku ne bih shvatila kako više nije vrijedno, kako sam to trebala shvatiti još onog sunčanog dana dok ste se ljubili pored fontane.. Mržnja bi kad-tad izblijedila, pala u zaborav i nestala, baš kao i ti...
Tada bi to značilo da te ne volim više. Probudila bih se i to bi bilo to, onaj osjećaj olakšanja, bez brige i strepnje nad tobom, hoću li danas biti u stanju posvetiti ti se maksimalno. Probudila bih se i kako bi se sunce penjalo i silazilo s neba, shvaćala bih da me ni jedna situacija ili stvar više ne podjeća na tebe, ne bih se mogla sjetiti tvog broja i koju boju voliš.. Sva mjesta na kojima smo bili, odjednom bi bila samo mjesta i ništa više.. Kad nedefiniraš svoj odlazak i nestaneš bez traga, ostaviš malo srce puno čežnje, zar ne misliš tada na mene, kako mi je? Zar tvoja ljubav tako ishlapi poput otvorenog gaziranog soka? Zar tako lako ostavljaš biljku bez vode, sve dok jednom ne uvene? Zar nemaš nimalo suosjećanja da ljubiš i bodriš; od čega se sastoji tvoj svijet kad bez ljubavi možeš da živiš??
Opet nekoliko riječi, žao mi je što me nema na vašim blogovima, ispiti su mi i frka je velika. Čudo da me uopće i tresnula inspiracija, jer sve ostale misli su mi bazirane na milijunima redova pustog teksta, koji mi vjerojatno nikad neće trebati, koji me ničemu ni ne mogu naučiti..
Puse!
Romana
Sad bi trebao pasti novi post, a mene nekako vuku nevidljive sile u krivine. Gripa mi je isprala mozak, iscrpljena sam totalno i iako ozdravljam, čini mi se da taj proces presporo teče.. A moj trenutni problem je već stara priča, ona o nedostatku inspiracije.. Ovo neće biti neki post. Tek par misli, par riječi..
Stajala je nasred svega, bez poimanja o prostoru i vremenu. Padala je kiša. Lagano je podignula pogled prema gore. Kap po kap, kap po kap.. Zatvori oči. Slušala je samo taj zvuk padanja, učini joj se lijep. Da bar i njezin pad na dno zvuči tako čarobno... Promatrala je svaku kap, njezinu ljepotu i kratki vijek trajanja, kao i odsjaj svog izbezumljenog lica u lokvi vode. Kiša se slijevala niz ulicu, povlačila je svoj veo kao najuzvišenija dama, ne ostavljajući ni milimetar prostora suhoći. Namršti se, imala je osjećaj kao da joj ispire život s lica. Uzdahne. Oči joj se zacakle. Spusti suzu, neka se i ona pridruži, možda na kraju te bujice nađe i bolje sutra.. Uzdahne još jednom, bolno. Bilo joj je teško, toliko ljudi, načina, mogučnosti, a ona tako neuka, tako sama i beživotna.. I ne snađe se i vrijeme ju pregazi, izjednači s bujicom kapi i izgubi se za kišnom damom imajući samo nadu..
Romana
Ljudi hvala vam na komentarima, stvarno ste me iznenadili, svaki put sve vas je više i više. Kao što vidite, promijenila sam ime bloga, ali adresa je ostala ista da nemate posla s ispravljanjem u linkovima =). Pišem i dalje kao što sam pisala dosad. Kod mene je sve OK, ništa novog.. Uživajte!
boomp3.com
Gledala ga je dok odlazi i sramno skretala pogled jer ne izdržah svoje malo sebi zacrtano obećanje. Pokleknula je kao i obično kad je trebala biti čvrsta i kiša joj se spustila niz obraze. Zadnju priliku koju je imala da ga pogleda profućkala je, jer je on otišao. A i bilo ju je sram još jednom podignuti glavu i pogledati ga u oči jer ga je iznevjerila, kao i sebe.. Jer je plakala na rastanku, a rekla je da neće. Tko zna kad će ga ponovo vidjeti.
Tražila je ima li cigaretu kod sebe. Ruke su joj se tresle. Izvadila je jednu i zapalila, a ruke se nisu smirivale. Otpuhnula je dim, jedan, drugi... Tako je ostala stajati.. Šminka joj se razlila, nije osjećala ni hladnoću, samo je mislila na njega i na to kako cijeli život pate i kako je čitav svijet protiv njih i pitala se hoće li ikad doći dani njihove sreće..
Skupljala je hrabrosti da se vrati kući. Nije imala previše vremena na raspolaganju. Dok je žurno koračala u sjeni visokih divova, brisala je suze i dolazila k sebi. Iza nje se rušilo staklo od bola. Uvježbavala je smješak i izgovor kako su joj oči suzne od vjetra. Uspjelo joj je. Uvijek je bila dobra glumica pa tako i sad. I lagala je po milijunti put, opet zbog njega, zbog njih.. Do kad?
Prolazilo je vrijeme i njoj se činilo da je ona sama uistinu OK. Nikad se ne bi primijetilo koliku bol zapravo krije. Naučila je šutke trpjeti da nije ni sama bila u stanju spoznati jačinu. Sve dok se nije znala uhvatiti kako stoji na mjestu i ne zna ni kud treba ić ni dal uopće treba ići. Da, bila je dobra glumica i sad je igrala glavnu ulogu i to u usporenom filmu. Znala je satima prosjediti, gledati u njihove slike i prisjećati se svih trenutaka. Mrzila je taj veo nepravde nad njima, a nakon svega pitala se koliko će ju još to malo snage držati da ne pukne.
Jedini smješak na lice donio joj je njegov glas. Govorila mu je da je s njom sve super i nek se ne brine, a s druge strane slušalice ronula je suze što ne može osjetiti njegov dodir, biti u njegovom zagrljaju.. Nije htjela da mu bude teže, smješila se, on se smješio, a oboje su znali da onaj drugi zapravo glumi. I zaboli ih to još jače. Tup – tup na kraju razgovora bio je kao vlastiti pogreb. Al izdržala je.
I danas odlazi u krevet i smješi se na sve pomalo, a one obrambene zidine koje je podigla od svih lijepih stvari ponovo može skinuti samo on. I kad sklopi oči, vidi njega i svaku noć proživljava isto, gleda ga dok odlazi i ponovno sramno skreće pogled i suza suzu stiže i nikad kraja bolu.
No ne želi posustat i za njegovu ljubav bi trpila još puno više. Svaki put kad pomisli da nije u stanju izdržati, izdrži još toliko. Životom ju vodi najveća želja, da joj dođe i makne sve strahove od nje, sve zle mane, da ju čuva i da si pruže ljubav, da se vole samo kako oni znaju. Da pokažu svima što prava ljubav je, koliku radost i sreću daje i da ponovo dokažu da je istina ono: kad imaš ljubav, imaš sve!
Puse svima!
Romana
boomp3.com
Na -4° C jedva da se netko zadržava vani. Onda i ona sitna živina u travi nestane u podzemlju. Svi se zavuku u svoje domove i tamo se griju što na obiteljskoj toplini, što na centralnom.. Njoj je odgovaralo, ali samo to što je vani bilo pusto, što nije bilo nikoga i što je mogla uživati u pogledu.
Bijeli dah toplog zraka na hladnome gubio se pred njom. Teško je disala jer je kročila kroz snijeg. Većina nas će pokleknuti pred takvom bjelinom, svi joj se jednostavno divimo. Ali koja varka... Oranice i dalje ostaju smeđe i trava (koliko je ima) zelena, ali prizor u kojem sve izgleda savršeno.. Većina ljudi to voli, jer recimo da i sami tako žive, izvana sve super a unutra kaos. Teže savršenstvu kojem nikad neće dorasti i kao takvi, žele uživati na tuđim osjećajima, na osjećaju nekog mozga malog djeteta koji ne zna još ništa a pati za savršenstvom. Treba da shvate da je poanta u tome da sve kao i vrline ima i mane te da je prednost u tome što čovjek s takvom osobnošću uspijeva biti ''savršen'', gdje je nesvjestan toga i živi onako kako zna ne opterećujući se time.
Pred njom je opet bio onaj stari put, ona staza na kojoj se godinama gubila. Puteljak po kojem je trčkarala i bistrila misli šetajući svog psa, a ujedno i gubeći vlastite kilograme. Cesta na kojoj su bili samo ona i sve ono što je imala: psa, samoću, čist zrak i prirodu za prijatelje. Sada je taj doživljaj bio mnogo snažniji, bio je drugačiji. Prije nikad nije po snijegu (jer ga najčešće nije ni bilo) dolazila tamo, nikad nije osjetila taj mir i besprijekornu tišinu. Gledala je svog psa kako je pun života, kako neumorno istražuje sve i trčkara uokolo, kako se njegova dlaka fenomenalno ističe stvarajući kontraste na bijelom. A gdje je nestao njezin ''život''?
Osvrtala se oko sebe više puta, iz kojeg god kuta gledala, sve je bilo prekrasno. Vidjela je bijelo prostranstvo i nije raspoznavala crtu obzora jer bijelo i bijelo sjedinjuju se u jedno. Slušala je samo svoje korake i disanje, a u glavi se prisjećala mnogih lijepo provedenih trenutaka. Zamolila Ga je da joj dopusti da doživi svoju sreću, zamolila Ga je da dopusti da bude s njim, jer on je bio njena sreća..
Činilo joj se da je ova šetnja bila posebna, uistinu drugačija od drugih. Prilikom ovog malog izleta nije sadržavala istu koncentraciju emocija kao što je nekad znala. Osjećanja su bila snažna i posebna, totalno drugačija. Sada je na taj kraj gledala kao stranac. Znala je da tu više nije njen dom i da mora tražiti drugi. Bojala se tog drugačijeg osjećaja jer joj je on djelovao kao kad nešto preboliš, kad ti to postane dalje i kad polako zaboravljaš. Zar je tako lako bilo; otići i preboljeti?
Taj kraj će joj uvijek biti u srcu. Bit će ponosna jer je tamo provela recimo jednu trećinu svog budućeg života. Jer je tamo dijelila sve ono što je imala s čudnim prijateljima koji nisu bili u stanju uzvraćati govorom već samo snažnom energijom. I svaki put kad je dolazila na taj puteljak već joj je bilo lakše i već se osjećala ugodno. Tko ti može pružiti nešto bolje osim Njega koji nam je sve ovo dao. A na nama je da pronađemo pravu vrjednost u malim stvarima.
P.S. SRETNA VAM NOVA 2008. GODINA! Budite sve naj što možete biti. I samo se smijte...
Puse!
Romana
Pošto nam se bliži Božić, odlučih ovaj post posvetiti svemu na tu temu... Iako će mnogi zakolutati očima i reći da ga ovo božićno vrijeme niti interesira niti veseli, laže, jer je nemoguće ostati mrtav hladan na božićne pjesme, ukrašavanje drvca, pečenje kolača, umatanje poklona i svega ostalog što nam krade osmjehe s lica..
boomp3.com
BOŽIĆNO DRVCE
Povijest
Božićno drvce često se smatra kršćaniziranom poganskom tradicijom ukrašavanja i štovanja zimzelenog drveća za vrijeme zimskog solisticija. Ukrašavanje božićnog drvca kao i danas počelo je najvjerojatnije u Njemačkoj u 18. stoljeću, a potom se proširilo po svijetu. Brojni se gradovi i zemlje zalažu za prvenstvo u kićenju božićnog drvca, ali prava domovina ovog običaja nije poznata.
Postoji legenda koja govori da je u 7. stoljeću engleski propovjednik u Njemačku došao propovijedati i naviještati Evanđelje. Kako bi na najbolji način protumačio jedinstvo Svetoga Trojstva, koristio je sortu sjeverne bijele jele trokutastog oblika koja je simbolizirala Trojstvo. Obraćeni su pogani štovali to stablo, a dotad su vjerovali da je to jedna vrsta hrasta. U 12. stoljeću stabla su se vješala na strop gdje su visila naopačke simbolizirajući kršćanstvo. Druga legenda govori da je sam Martin Luther ukrasio božićno drvce početkom 16. stoljeća svjećicama.
Ukrašavanja i vrste
Božićna se drvca ukrašavaju svijećama, ukrasima, kuglicama i slasticama. Popularne su i tzv. lampice, malene raznobojne svjetiljke upravljane električnom strujom. Na vrhu božićnog drvca, najčešće jele, a katkad i bora ili smreke, postavlja se zvijezda repatica ili anđeo. Isprva su se drvca kitila prirodnim ukrasima - najčešće voćem i ručno izrađenim ukrasima. Poslije su se drvca kitila raznim ukrasima poput skupocjenih srebrnih niti, znakova prestiža, koje su poslije zamijenjene jeftinijim metalnim. Najpopularnije su kuglice koje dolaze u svim bojama i s raznim ukrasima.
Zbog ekoloških razloga, česti su apeli za umjetnim drvcima da bi se smanjila sječa stoljetnih stabala. Umjetna se drvca gotovo i ne razlikuju od pravih zbog modernih tehnologija izrade, a za razliku od prirodnih, mogu se svake godine iznova koristiti. Često dolaze i unaprijed ukrašena.
Osim umjetnih drvca koja teže biti jednaka prirodnima, postoje i brojna dizajnerska drvca različitih boja, a također i drvca koja rade na električnu struju kojima iglice mijenjaju boju okretanjem samog drvca. Ovaj je ukras (bio) vrlo popularan, ali nepažnjom se može uzrokovati požar, stoga se sve više ljudi zalaže za jednostavna božićna drvca ili pak samo grane koje ukrašavaju kuću i njezinu vanjsku stranu.
Božićni ukrasi
Osim tradicionalnog božićnog drvca, božićni su simboli i razne biljke poput božićne zvijezde, imele i božikovine. Čest je običaj poljupca ispod imele. Izrađuju se i božićni vijenci s ukrasima, napravljeni od zimzelenog bilja, s ukrasima od božikovine, vrpcama, kuglicama ili češerima.
U brojnim se zemljama i dvorišta te pročelja kuća ukrašavaju raznim svjetlima i figurama, a često i natpisima s dobrim željama, posebno na trgovima i javnim mjestima.
Vrlo je maštovito i ukrašavanje božićnih darova koji se umataju u razne ukrasne papire, a potom ukrase raznobojnim ukrasnim vrpcama (ger. mašna). Darovi se ostavljaju ispod božićnoga drvca, često s natpisom njegova primaoca. Uz darove, česte su i božićne čestitke.
Ispod drvca, osim darova, stavljaju se i jaslice, a često i božićna pšenica, posađena na blagdan Svete Lucije te razne figurice i ukrasi.
Prve jaslice napravio je sveti Franjo Asiški godine 1223. u prirodnoj veličini. Uglavnom uključuju staju, često s anđelom na krovu ili pričvršćenom zvijezdom repaticom, katkad i mahovinu, a od figura postavljeni su: Marija, Josip i mali Isus, često pastiri i sveta tri kralja, a redovno i domaće životinje - krave, koze, magarci, ovce itd. Isus je položen u jasle, staja je ispunjena slamom, a obično se rade od drva. Osim kao dio jaslica, mahovina je čest zaseban ukras ispod drvca, zajedno sa pšenicom.
DARIVATELJI
Božićni je običaj da se ljudi međusobno darivaju. Često su darovi pripisani liku zvanom Djed Božićnjak ili Djed Mraz. Također je znan i kao Father Christmas (anglosaksonsko područje), Weihnachtsmann (njemačko područje) ili pak sveti Nikola. U dosta se zemalja sveti Nikola i Djed Božićnjak/Mraz doživljavaju kao dvije različite osobe, kao kod nas u Hrvatskoj gdje je blagdan Svetog Nikole 6. prosinca kada djeca nalaze darove u svojim čizmama.
Djed Božićnjak/Mraz zapravo je varijacija nizozemske priče utemeljene na povijesnom liku svetog Nikole (Sinterklaas) koji je darivao 6. prosinca. U 19. stoljeću u Americi povezan je s Božićem te je s vremenom preimenovan u Djeda Božićnjaka - Santa Claus ili Saint Nick. Njemačko-američki crtač, Thomas Nast, nacrtao je lik modernog Djeda Božićnjaka 1863. koji je osamdesetih godina 19. stoljeća postao sve sličniji današnjem obličju, a dvadesetih godina 20. stoljeća korišten je u reklamiranju i oglašivanju. Uzor izgledu bio je ruski Djed Mraz (rus. Ded Moroz) crvenog kaputa, krznenih čizama i duge bijele brade, a također i biskupski izgled svetog Nikole.
Father Christmas, u prijevodu Božićni Otac, bio je Božićnjakov predak, prvi je put zabilježen u 15. stoljeću. Bio je povezivan s razveseljavanjem i pijanstvom. U viktorijanskoj Britaniji njegov je lik poprimio Božićnjakovo obličje.
U Italiji darove donose Babbo Natale koji je ekvivalentan Djedu Božićnjaku, a također i La Befana koja dolazi na Sveta tri kralja te daruje djecu. Priča govori da je La Befana trebala donijeti malome Isusu darove, ali se putem izgubila te sad donosi darove svoj djeci.
Postoje razne inačice priče o Djedu Božićnjaku. Priča donosi da živi na sjevernom polu zajedno sa svojom ženom, gospođom Božićnjak. Ondje postoje radionice u kojima vilenjaci izrađuju igračke, a potom ih na Badnju večer Djed ukrca u svoje saonice koje vuku sobovi (na čijem je čelu sob Rudolf koji svojim crvenim nosićem osvjetljava put) te tako podijeli darove djeci svijeta, ulazeći u kuće kroz dimnjak. Često djeca ostavljaju mlijeko i kekse da bi ih Djed pojeo.
U latinskoj Americi pomiruje se religijska strana s globalizacijskom te priča donosi da Djed Božićnjak izrađuje igračke koje daje malome Isusu koji ih potom dijeli djeci.
U našoj, hrvatskoj je tradiciji bilo da darove djeci donosi mali Isus, u sjevernijim je krajevima zvan i kao Isusek ili u pojedinim krajevima kontinentalne Hrvatske (u gotovo cijeloj Slavoniji, Baranji i Srijemu) zvan i njemačkom riječju Kristkindl (Christkindl). S vremenom, utjecajem globalizacije, darove je počeo donositi i Djed Mraz, odnosno Djed Božićnjak, ali se u dosta krajeva čuva izvorna tradicija maloga Isusa kao darivatelja.
Dalje nećemo, nadam se da vam je ovo bilo interesantno i da ste nešto naučili, a ono što vam želim poručiti je to da budete lijepi, pametni i veseli i da ne prestanete govoriti onima koje volite koliko ih volite, pogotovo u ove dane!
SRETAN BOŽIĆ, SVIMA!!
PUSE!
Romana
boomp3.com
Šetala je parkom u kasnu jesen. Već je bilo predvečerje i pomalo hladan vjetar, koji je puhao laganini, skidao je požutjela lišća s grana. Mrsio joj je tamnu, dugu i bujnu kosu, skidao je egotični miris parfema s njene meke kože i nosio oblake daleko, daleko - u beskraj.
Ptice su se uznemiravale, letjele sve u isti mah! Gledala je zbrku, okretala se oko svoje osi. Zapazi tek upaljene ulične lampe, žustrinu svijeta oko sebe, ljude u hodu, raznolike izraze lica, svake sa svojom pričom... Gledala je užurbanost života i činilo joj se da naočigled sve stari i umire i pitala se ima li išta smisao kad ionako sve što udahne zrak postane determinirani objekt koji nosi sudbinu da umrijeti mora. Pogledala je ka nebu, tek koja zvijezda se nadzirala, taj beskraj, toliko tajanstven i mističan.. Pogled na obzor dirnuo ju je, sklopila je oči..
U glavi bujica misli, sve nesvrstane i nedorečene, zamršene i komplicirane. Sreća i tuga, radost i bijes sve u opreci. Milijun događaja, lijepih trenutaka naviralo je nekontrolirano. Srce se za sekund pretvori u eruptivni vulkan izlazeće lave emocija. Zatvorenih očiju, stajala je na pola puta, na onom puteljku izgubljena u prostoru i dubini parka; više nije znala za stvarni svijet. U malenom srcu gorjela je vatra, žudnja i strast, neviđena sila koja ju je vukla za toplinom kamina, roditeljskog gnijezda, idilom njenog djetinjstva, ali i za toplinom Njegovog zagrljaja i poljupca za kojeg je od prvog trenutka znala da to je njen novi dom...
Poželjela je..
Pod prigušenim svjetlima desetak upaljenih mirisnih svijeća razbacanih po podu i stolu, sjedila je na krevetu u meko-svilenoj spavačici prekriženih nogu. On preko puta nje, zavaljen u fotelji bez majice i s bijelim obrubom bokserica što viri ispod hlača. Taj jedinstveni seksipilni pogled koji je upućivala Njemu stvarao je jedini Bog ljubavi. U tom prizoru glumili su Malog princa i lisicu u činu pripitomljavanja, zaboravljali su na zvuk gorenja vatre i svijeća, na zrak i vodu, nebo i zemlju. Tišina i mir ispunjavao je njih, sreća u njima je bila neopisiva. Ono što moglo se tad: odavati počast njihovim napokon primirenim dušama što poželjele su ovako u vječnost. Gotovo nepomična tijela ostala su samo tijela. A njihove duše u imaginarno-virtualnom svijetu činile su jedno veliko srce što predstavljalo je ljubav.
I kad su pokopali njihova tijela, viša sila je čuvala njihovu ''ukletu'' grobnicu, a narod je govorio svima da oni su bili ono što prava ljubav se naziva i da nepravda nek se nikad ne umiješa, jer onaj tko voli, život mu ne znači ništa!
P.S. Ljudi sori, imala sam dobru ideju i onda sam je mislila ostaviti nedovršenu, ali je zvučalo pomalo priglupo i morala sam nadodati kraj.... Pa sam zapravo sve pokvarila, al eto... Valjda je priča OK. Prosudite sami! =)
Btw. Tužan ton prožet pričom nema veze sa mnom-ja sam OK.
Puse svima!
Romana
